Tempo Vala Liburna

6.6.2011.-2.7.2020.

Moj prijatelju, tebe više nema...
“Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je cita - u život me budi.
Probudi me, i bit cu tvoja java.”

...kaze Dobrisa Cesaric u Pjesmi mrtvog pjesnika...a ja kazem ‘Moj prijatelju, tebe vise nema...’ i zelim te citanjem moci ozivjeti jos koji put...

Umro je moj prijatelj. Bio je pas. Umro je moj pas. Koji je odavno bio tudi pas. A zapravo je uvijek bio pa ce i zauvijek ostati - moj pas. Kako ovako nesto objasniti onima koji ne razumiju da ti je pas prijatelj? Kako ovako nesto objasniti onima koji ne razumiju kako moze biti tvoj pas i tudi pas? Srecom - Marko i Ivona, Dubravko i Dubravka, ljudi s kojima je zivio od kad je otisao od mene pred 9 godina nisu nikada bili jedni od tih ljudi. Moj pas Tempo postao je njihov pas Tempo i nastavio biti moj pas Tempo. Zapravo, postao je on Tenko, Kretenko, Cvjetic, Leptiric, Tempic... zvali smo ga svakako svi mi skupa koji smo ga poznavali i voljeli. Bio je nas prijatelj.

Ja sam bila zaduzena za avanture u njegovom zivotu. Koji bingo od uloge! Kad pomislim kako sam izgledala iz njegove perspektive smijesno je. Kao u onim saljivim stripovima u kojima pas ima posve nerealnu sliku o tebi jer te vidi samo u odredenim situacijama. Sto li je tek on mislio o meni? ?? Samnom je putovao, setao po planinama, kupao se u moru, dolazio u copor i ekipu, dovodila sam mu mirisljave zamamne tornjakuse - mi se nikad nismo dosadivali...ne cudi me sto bi dvije ulice dalje cuo moj auto i cekao spreman za akciju. Samnom bi otisao na kraj svijeta, a ja bi ga tamo vodila. Vjerovao mi je, veselio mi se i volio me. Vjerovala sam u njega, veselila sam mu se i voljela ga. Ponosno sam se sepurila pored njega na krilima njegove njegove impresivnosti, moci i snage. Smijala sam mu se u onim privatnim trenucima kad je tornjacka mrcina bio bedak blentavi i vjecito stene...kada se od režanja starijih kuja pokusavao sakriti iza palme...kad bi dosao kod mene pa se od uzbudenja nije smirivao nego je svojim cupkanjem zivcirao redom sve pse koji su htjeli spavati ili naprosto mirovati...ili kad je pio vodu iz tusa kojim sam ga tusirala...kako ga je njegova Ivona prozvala: cvjetic, leptiric, Tempic...bio je njezna i senzibilna dusica i tako ga je mogao prozvati samo onaj kojem je dozvolio da ga zaista upozna...Bio je voljen, mazen i pazen u obitelji s kojom me vezu duge veze, a Tempo je to ojacao i priblizio nas jos vise. Sjedili smo ovo popodne skupa, pricali i smijali se, bili zahvalni na Tempu. Nasem prijatelju psu. Koji je u utorak svojoj Ivoni iskopao begoniju...samo jos ovu Ivona, posao netko treba obaviti...par sati kasnije borio se za zivot uslijed puknuca tumora na slezeni.

Ne pisem o tome kakav je bio Tornjak jer je, vjerujem, to bilo jasno svakome tko ga je vidio. Zelim naglasiti to kakav je bio pas i prijatelj jer to nije svatko vidio...Cvjetic, leptiric, tenko-kretenko... srce mi puca sto sam zadnji put kad si zelio samnom u avanturu rekla ‘ne danas’...cula sam te, vjeruj mi...nazvala sam tvog Marka i dogovorili smo se da cemo setati jer zeljela sam da jos koji put samnom i coporom proseces grobnickim Alpama...to je bilo pred 10ak dana Tempo...da si bar jos malo pricekao da uskladimo predahe ovih uzurbanih zivota da nas zadnji susret bude jos jedna avantura ?? sad si otisao u svoju avanturu, bez mene...moj prijatelju, tebe vise nema, al nisi samo zemlja, samo trava, jer rijeci ove sto pisem sada, dio su tebe koji spava...i tko ih cita u zivot te budi...