Najčešće uopće nismo svijesni koliko nam bića oko nas mijenjaju život.Ljudi, životinje, svatko pomalo na ovaj ili onaj nacin....a onda, samo ponekad, pojavi se jedno biće, toliko posebnije od svih ostalih, koje toliko da, koje toliko voli, koje toliko vrijedi da život krene potpuno drugim putem.Biće koje samo napravi ono sto inace cine mnogi...

Jedno takvo malo biće ušetalo je u moj život pred 5 i pol godina.U trenutku u kojem se naša obitelj oprostila od 14godišnje Maše.U trenutku kada nam je u kući falilo smijeha i veselja.Došla je kao zamjena za Mašu u našim srcima i od jedne male Vale postala toliko više da je nemoguće zamisliti.

Većina ljudi koji me danas okružuju došli su u moj život nakon toga i na neki način svi su povezani s Valom.Suživot s jednom malom Valom punio je naš život novim dragim ljudima i psima i dok smo zajedno prolazile kroz život on se mijenjao puno više i puno intenzivnije nego ikad.Upoznala me s tornjacima, otvorila mi vrata u svijet pasa na posve drugačiji način, a usput bila jednostavno Vala...Vala koja je već samom svojom pojavom uveseljavala i taknula živote ljudi oko sebe.

Pored mene sada leže Vila, Lyra i Istra.Ni jedna ne bi bila ovdje da nije bilo Vale, a 20 tornjaka koji šeću ovim svijetom tu su radi nje i nose njeno ime uz svoje.Vala je time utjecala na mnoge živote pored mojeg.

Vala je svoju prvu godinu i pol uveseljavala moju mamu, a mjesecima nakon mamine smrti bila je zajedno s Lyrom razlog radi kojeg sam se ustajala svako jutro.Bila je uz mene kad mi je bilo teško i zračila energijom koju sam upijala.Mamini zadnji dani bili su prepuni smijeha i veselja koje su joj pružile Vala i Lyra.

Obožavala je plivanje, more, barke i brodove.Obožavala je ljude i gužvu.Lajala je do iznemoglosti, zavijala na sirene.Kopala ogromne rupe u dvorištu.Lajala je bez zvuka, "šapetala" je na svoj poseban način...Njeno lice bilo je lice, sa posve citljivim ekspresijama, emocijama, izrazima...Bila je "švrćo", izvodila nestašluke, smišljala "nove pustolovine" i načine da zaobiđe pravila...i smijala se...smijala se kao čovjek...

Vala je bila još toliko toga.Toliko toga posebnog i toliko toga što će nedostajati svaki dan.Vala je bila Vala, a to je bilo više nego dovoljno da sve bude drugačije,a otišla je puno prerano.Ostavila me na našem zajedničkom putu kao da mi je dala opremu, kartu, savjete i društvo pa odlučila da dalje mogu sama.Obzirom da je često bila pametnija od mene vjerojatno je to istina iako momentalno ne djeluje da mogu koraka dalje i da će išta značiti onoliko koliko bi značilo da je ona ovdje.Svijet bez Vale u mojoj glavi nije moguć jer ona je pomogla da ga zajedno stvorimo...

Imala je tešku displaziju kukova i znala sam da možda neće živjeti koliko bi mogla pa ipak nosila se s time odlično, a otišla zauvijek toliko brzo i iznenada i na taj način da mi ne dozvoli da je uopće pokušam zadržati.Vali su zatajili bubrezi... vjerojatno je bolest pomalo tinjala u njoj dulje vrijeme, ali nažalost pričat nije mogla.Bila je jednostavno mrvicu manje Vala u svemu, malo po malo.Taman toliko da sve bude skoro pa normalno do pred neki dan.Očito nisam trebala znati za bolest protiv koje se nismo mogle boriti,a sve se posložilo tek pogledom unatrag.Otišla je vjerujem još uvijek dostojanstveno, sa svojom velikom dragom glavom na mojim rukama...

Toliko toga nemoguće je reći riječima i toliko toga nedostaje u ovim redovima gore.Mislim da sam sretna što sam imala prilike u svojem životu živjeti sa jednim toliko posebnim bićem koje je na mene utjecalo toliko koliko vjerojatno nitko drugi nije.Nadam se da sam joj se odužila lijepim životom bar djelomično dostojnim nje.Nadam se da nisam puno griješila i da je znala koliko mi je važna.Nadam se da njen pogled neće zamagliti sjećanje jer želim ga pamtiti baš takvog kakvog ga sada znam...i nadam se da će biti prilike da se sretnemo opet...Volim te Vala!