Stada su pomalo nestajala s pašnjaka, a s njima i tornjaci. Bjelov, Šarov, Garov, Rundov i ostali iz obitelji tornjaka, morali su dočekati 70-e godine 20. stoljeća i grupicu entuzijasta da počnu stvarati novu povijest ove pasmine. 1979. u Zagrebu je osnovana «Komisija za standardizaciju tornjaka i uvođenje kontroliranog uzgoja». Fra. Stjepan Petar Krasić, Šandor Horvath, Anto Kozina, Hrvoje Perković, Tihomir Kovačević, Marko Medar i dr. Mario Bauer šetajući planinama u potrazi za tornjacima, pišući i objavljujući članke u kinološkim časopisima, stvarajući standard pasmine ili osnivajući udruge i komisije koje su se brinule za pasminu, zauvijek su svoja imena spojili s imenom tornjaka, a tornjake približili nama.

Prvo leglo tornjaka upisano je u matičnu rodovnu knjigu 1982.godine. 90ih godina 20. stoljeća zaživile su prve uzgajivačnice, a psi koji nose njihova «prezimena» preci su mnogim današnjim tornjacima. Tornjak više nije u opasnosti od izumiranja,entuzijasti se više ne mogu samo tako lako nabrojati, projekt ministarstva zaštite vuka vratio je tornjaka uz stado, a FCI je napravila prvi korak ka priznanju pasmine kao «bosanskohercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka» provizornim priznanjem i usvojenim standardom 16.05.2007.

Na nama je da pišemo povijest dalje, jer tko će ako nećemo mi, ljudi koji s njima živimo, koji ih volimo i cijenimo u obliku u kojem jesu? Mnogo je još stvari za učiniti, mnogo je ljudi začuđenih izraza lica koje s tornjakom treba upoznati. Mnogo je toga što kod tornjaka još treba proučiti, saznati, dokučiti. Dobili smo ih u nasljeđe i na nama je da od njih stvorimo ono što su uvijek bili – dio našeg kraja, kulture, naroda i priča prepunih divljenja.